Došao jednom, nedugo nakon rata, jedan mladić u Sarajevo. (Možda iz Goražda, možda iz Mostara, a možda iz Bihaća... zavisi ko vam priča priču)
Taj je mladić prvu noć, u društvu rođaka/prijatelja posjetio jedan noćni klub u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. (Ili diskoteku, ili kafanu... zavisi ko vam priča priču)
Gužva je bila velika u tom klubu i u jednom trenu, probijajući se kroz masu, mladića je ramenom prilično jako i pomalo drsko odgurnuo muškarac duge kose,koji se nalazio u društvu ćelavog muškarca slične građe, stava i ponašanja. Mladić se žustro okrenuo prema njemu i zaprijetio mu, kako to i priliči sarajevskom noćnom životu, kako će mu j**ati majku...
Mladića je potom rođak ili prijatelj brižljivo povukao u stranu i pitao ga:
- Znaš li bolan ko je to?
Mladić je, onako prkosno, slegnuo ramenima i valjda odgovorio kako nema pojma.
- To ti je, bolan bolan, Ćelo. Da, onaj, sarajevski Ćelo – zabrinuto mu je odgovarao domaćin.
Mladić se potom okrenuo prema dvojcu i prišao onom ćelavom muškarcu te mu je uputio najljubaznije izvinjenje ikada, a potom se okrenuo muškarcu duge kose, inače Ismetu Bajramoviću Ćeli, i kazao mu:
- A tebi ću čupo, j**ati majku kad-tad.
Kažu da ga je Ćelo cijelu noć častio pićem, grlio i svima ga predstavljao kao "najveću legendu"...
Ovako glasi jedna od najpoznatijih poslijeratnih priča koja se u mahalama prepričavala kada bi se spomenulo ime Ismeta Bajramovića Ćele, kriminalca i bivšeg komandanta Vojne policije Armije BiH, čovjeka koji je u jednom trenutku bio suvereni vladar sarajevskog podzemlja, kojeg je obični puk, u našoj tradiciji divljenja Kumovima, posebno volio.
Ćelo je rođen u Sarajevu 26. aprila 1966, u porodici Azema i Time Bajramović. Kuća se nalazila nekoliko metara od ograde Gradskog groblja na Barama. Ismet Bajramović kojeg su u domu zvali Isko, pohađao je Osnovnu školu Franjo Kluz, u koju su (dobro se sjećaju Sarajlije) išli žestoki momci. Jednom, tokom izleta osnovaca na Igman prije rata, učenici tadašnje škole Ivan Goran Kovačić (sada škola Hrasno) nikog i ničeg se nisu plašili sem suparnika iz škole Franjo Kluz...
Ćelo je nadimak dobio još u djetinjstvu jer ga je otac stalno šišao skroz, "na keca" (potpuno kratka frizura).
Elem. Za Iska kažu da je branio svoje drugove u školi, čak i od onih starijih koji su dolazili maltretirati svoju djecu. Iz tog perioda, njegov otac često je prepričavao priču kako je jedne prilike prolazio pored koševskog stadiona te je na vrhu reflektora ugledao dječaka koji sjedi.
Azem nije prepoznao svog Iska na reflektoru i svega se "nagovorio" mališanu, koji, također nije prepoznao svoga oca, pa mu nije "ostao dužan". Kada su se konačno "skontali", Ćelo je sišao s reflektora i nekako brisnuo Azemu. Dva ga dana nije bilo kući...
Inače, Ćelo je bio vatreni navijač Sarajeva koji se jedne prilike, maja 1998, ispod tribine na istoku pojavio u kočiji koju su vukla dva bijela konja. Prije rata bio je veliki rival s rahmetli Dževadom Begićem Đildom, vođom navijača FK Željezničar, a sve tuče i prepirke izbrisane su početkom rata u Sarajevu kada su se obojica pridružila odbrani grada.
Ćelo je školovanje nastavio u Mašinskoj tehničkoj školi na Marijin-Dvoru, a već je do tada njegova reputacija "za*ebanta" bila uveliko izgrađena. U ovom periodu počeo je i sa „sitnim“ dilanjem narkotika. S 19 godina, 1985, osuđen je na zatvorsku kaznu od 11 godina zbog, kako neki izvore navode, „brojnih krivičnih djela“. Drugi, pak, tvrde da je riječ bila o silovanju srednjoškolke u ekskurzijskom autobusu...
U jednom intervjuu, pitali su ga je li bio kriv. Odgovorio je „djelimično“. Malo je poznato da je, osim toga što je u zatvoru završio dva zanata, bio i urednik zatvorskog lista Raskršće.
Ćelo je završio u ka-pe domu Zenica i tamo je upoznao svog najboljeg prijatelja Benjamina Mujkića Benju, koji je 2002. poginuo vozeći motor kraj Zenice. Za Ćelu i njegovo vrijeme u Zenici vezuju se brojne, strašne priče... no, nikada nisu potvrđene. Ćelo je iz zatvora pušten ranije, 1991, a, navodno, kako se priča, tome je kumovalo Ćelino prisno prijateljstvo s tadašnjim upravnikom zatvora Feridom Nikšićem i Alijom Delimustafićem.
Prije rata, i Ćelo je, prema sopstvenim riječima, bio jedan od onih koji nisu vjerovali da će rat doći i do nas. „Neće, neće, ma kod nas neće... ma kako neće“, ispričao je jedne prilike.
„Možda presudnu ulogu u životu i afirmaciji imena Ćele Bajramovića odigralo je poznanstvo s Alijom Delimustafićem, prvim čovjekom Cenexa i prvim ministrom za unutrašnje poslove BiH. Po izlasku iz zatvora, Ćelo je za Cenex vršio naplatu dugova. Cijenili su ga svi tadašnji sarajevski mangupi Rato Spaić, Škrba, Brne Gavrilović, Puška, Juka Prazina, Vule, Boro Radić… Negdje prije rata, Ćelino društvo je činilo nekoliko momaka u kojem su bili Dragiša Kujačić, Hasan Dolovac, Rusmir Salispahić Rus, Njufko... Kad se zaratilo, Dragiša je ostao na Grbavici kao pripadnik srpskih jedinica. Ćelo je postao komandant Vojne policije Armije BiH, a Dolovac i Rus su mu bili prvi zamjenici“, zapisano je.
Ćelo se u ratu istaknuo u dvije odlučujuće bitke za grad: 2. maja se na Skenderiji borio za Predsjedništvo BiH, a onda i u Pofalićkoj bici. U ratu je stalno za pasom nosio pištolj Colt 45, a o njegovoj ulozi u životima Boška Brkića i Amire Ismić, sarajevskih Romea i Julije, možete čitati u našem tekstu na ovom LINKU.
Benjamin Filipović, pokojni redatelj, o njemu je snimio kultni film Mizaldo (Odlazim) – kraj teatra, koji je prikazan 1994. na Berlinskom filmskom festivalu. Abdulah Sidran mu je 1992. godine posvetio pjesmu Ismet Ćelo i Dževad Topa, Bosna ima, što nema Evropa.
Krajem 1992, Ćelo se prvi put oženio s komšinicom Melisom. Brak nije dugo trajao.
Sarajevska najpoznatija javna tajna: Caco, Kazani i zločini nad Srbima
Početkom 1993, smijenjen je s mjesta komandantaVojne policije. Komandant Prvog korpusa. Mustafa Hajrulahović Talijan predlagao je da Ćelo i njegova "ekipa" postanu dio 101. Brigade koju je vodio Nedžad Ajnadžić ili u brigadu Muje Zulića, no Iske ili, tada već nadimka Babuka, nije pristao na ove uvjete. Ćelo je prihvatio da njegova "ekipa" pripadne Sifetu Podžiću, a bio je izrazito blizak s prvim predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Često je, i poslije, ponavljao kako ga izrazito poštuje, a navodno se Babuki nudilo da u Zagrebu bude pomoćnik vojnog atašea u Hrvatskoj. Ćelo je odbio.
Zbog (navodnih) ratnih zločina koje je počinio u Sarajevu za vrijeme rata Ćelu je tražio i Interpol, a optuživan je da je zlostavljao i ubijao srpske civile u Centralnom zatvoru i u kasarni Viktor Bubanj. No, Ćelo zbog ovih zločina nikad nije osuđen.
Ćelo je u septembru 1993. ranjen dok je sjedio u bašti jednog kafića na Ciglanama, gdje je s rajom igrao remija. Pogođen je iz snajpera (što je priča oko koje su se plele razne teorije), ispod pazuha, u pravcu srca, a preživio je zahvaljujući hitrom transportu u Anconu gdje je operiran. Odobrenje za njegovu evakuaciju potpisao je i Radovan Karadžić...
Potom je jedno vrijeme bio u Njemačkoj, i to zahvaljujući dokumentu u kojem je stajalo da je "muzičar". Kažu da je samo znao odsvirati početak pjesme Child in Time grupe Deep Purple.
U Njemačkoj je upoznao i svoju novu ljubav Suzanu Lazarević iz Bijeljine. Po povratku u Sarajevo, otvorio je kafanu Fontana u Vogošći, a onda je preuzeo sarajevsku Estradu. Bio je i u Upravi FK Sarajevo.
Kratku epizodu u Bordo timu zamijenio je osnivanjem Fudbalskog kluba Đerzelez. Početak je ovo i njegove vladavine sarajevskim podzemljem...
Sjećamo se iz ovog perioda (1998.) da je zbog objavljenih tekstova upao u redakciju magazina Dani, i to u trenutku dok je s tadašnjim glavnim urednikom Senadom Pećaninom bio - Ivica Osim.
Godine 2000, na sarajevskoj Ilidži, u restoranu Brajlović, ubijen je bivši folk pjevač Rahman Hajdarpašić Rašo. A za ubistvo su optužili Ćelu, Mahira Rađu, Mevsuda Ličinu, Aidu Omerović i Svjetlanu Đumišić. Ćelo je dobio 20 godina zatvora, a u zatvoru je proveo pet godina i počeo je studirati Pravni fakultet. U tom periodu ponovo se oženio – s Iris Hadžikadunić.
Presuda je, u obnovljenom postupku, ukinuta i suđenje se bilo vratilo na početak.
Ćelo je često isticao da je mnogo volio pjesmu Muharema Serbezovaskog Crna je ova sudbina moja.
Naredne godine, sve do kraja svog života, Ćelo je najviše provodio u bolnici – imao je velikih problema sa srcem. Tad se vratio i Suzani...
Dana 17. decembra 2008. njegovo nepomično tijelo pronašao je njegov brat Rifet. Saopćeno je da je sarajevski Kum, gospodar sarajevskih života i smrti, izvršio samoubistvo, pucavši sebi u sljepoočnicu iz pištolja u svom stanu u Sarajevu. Nikad se nije saznalo zašto se Babuka odlučio na ovaj koraj, a kružila su tri objašnjenja:
- Nedavno mu je umrla sestra, što ga je jako pogodilo.
- Bio je teško bolestan.
- Njegovi suparnici Muhamed Ali Gaši i Ćamil Ćame Biber nedavno su ga javno ponizili. Gaši je ismijao Ćelinu strast za kockanjem i govorio mu da će ga istući. Ćelo to nije mogao podnijeti.
- Bio je teško bolestan.
- Njegovi suparnici Muhamed Ali Gaši i Ćamil Ćame Biber nedavno su ga javno ponizili. Gaši je ismijao Ćelinu strast za kockanjem i govorio mu da će ga istući. Ćelo to nije mogao podnijeti.
Sahranjen je na Barama, gdje je uvijek govorio da želi posljednji put leći jer će ga tada Mustafa Dučić Mučo, jedan od tadašnjih čelnih ljudi FK Sarajevo, morati svaki dan gledati.
Za jedne će biti okorjeli kriminalac i zločinac, a za druge - Babuka će vječno ostati jedan i jedini, neponovljivi.
0 komentari:
Objavi komentar